Internet-Taubenschlag

KAKO SU NEKADA GOLUBARILI NAŠI OČEVI

Prvi počeci listonošarskog sporta u oblasti Ruhr (Njemačka)

Bilježimo godinu 1869. U oblasti Ruhr su nastali prvi rudnici, u Essenu (1832.), u Duisburgu, Ruhrortu, Mülheimu, Oberhausenu, Bottropu, Gelsenkirchenu, Bochumu i Dortmundu (1856.) Prvu topionicu za proizvodnju čelika stavio je u pogon Alfred Krupp u Essenu 1869. godine.
Počeci listonošarskog sporta također se javljaju u to vrijeme. U 60-im godinama 19. stoljeća bio je najprije skroman početak osnivanja klubova ali je kasnije došlo do vrtoglavog napretka. Upravo pred 1869. godinu prve listonošarske klubove u oblasti Ruhr osnovali su rudari koji su u golubarstvu tražili zadovoljstvo kao nadomjestak za svoj teški, svakodnevni rad u mračnim rudarskim jamama. Doseljenici u vrijeme industrijalizacije u oblasti Ruhr koji su dolazili iz istočnih, poljoprivrednih provincija, držali su u „kolonijama“, tako su se nazivala njihova nova naselja, pored drugih malih životinja i golubove listonoše. Te kolonije sastojale su se iz prizemnih, polukatnih ili jednokatnih zgrada, u kojima su stanovale dvije do četiri obitelji, i one su do današnjeg vremena zadržale izgled rudarskih naselja. Krovovi kuća bili su pokriveni crijepovima koji su se proizvodili u rudnicima. Materijal od kojeg su se proizvodili crijepovi dobivao se iskapanjem tla za izgradnju pruga. Primjenom različitih stilskih elemenata u tlocrtu stanova i kuća kao i koncepcijom naselja pokušavalo se nadovezati na elemente sela. Tako je 1900. godine 86% stanova posjedovalo vrt, a 96% staje. Tako su nastajala naselja u zelenilu prema engleskom uzoru, zapravo, postojala je namjera da naselja nalikuju selima iz kojih su bili rudari. Uređenjem vrta koji je pripadao stanu rudar je dodatnim radom poboljšavao financijsko stanje svoje obitelji.
U rudarstvu je proizvodnja podložna velikim oscilacijama. U ljetu, opadanjem proizvodnje, nitko nije otpušten. Zbog smanjenog trajanja smjena rudarima je u to vrijeme ostajalo dovoljno vremena za rad u vrtu i bavljenje golubarstvom. Stanovi u kolonijama su bili naročito traženi među rudarima jer su bili veći i jeftiniji od isto takvih na drugim mjestima. U 1900. godini 37,2% stanova imalo je 3 sobe, a 46,6% stanova 4 sobe. Najam za takve stanove bio je oko 50% manji nego za iste takve stanove u ponudi van kolonija. To je bio razlog da je sve veći broj rudara bio smješten u stanovima kolonija. Od 12% u 1893. godini narastao je njihov udio do 1914. godine na 35%. Pojedine sobe bile su velike samo 12 – 19 m². Jedan četverosobni stan nudio je samo oko 50 m² površine. Najveća i najvažnija prostorija, najčešće i jedina grijana prostorija, bila je kuhinja. U njoj se kuhalo i jelo, u njoj su se okupljali preko dana članovi obitelji, oni koji su dolazili na hranu, podstanari i gosti. Spavaća soba se nalazila na katu tako da su radnici u smjenama bili preko dana bolje zaštićeni od dječje galame i imali više mira za spavanje. U namještaj je spadao štednjak, veliki stol, nekoliko stolica, komoda, ormar i dva do tri kreveta. Djeca su spavala u krevetu po dvoje ili troje, najmlađe dijete je spavalo s roditeljima. Slama, koja se uvijek u proljeće i jesen mijenjala, bila je podloga za spavanje. U većini kolonija u stanovima nije bilo vodovoda tako da su stanovnici morali uzimati vodu na udaljenim crpkama koje su bile instalirane u razmacima na ulici. Tamo su se često formirali redovi kada su bile potrebe za većom količinom vode za pranje ili kuhanje. Na tim mjestima su žene gulile krumpir i prale rublje. Zbog nepostojanja kanalizacije otpadne vode su se usmjeravale u jame na ulici iz kojih, zbog spuštanja tla, voda nije mogla otjecati, tako da je zbog nehigijenskih uvjeta dolazilo do bolesti kao što su tifus i malarija. Tek u 1920-im godinama takvo se stanje otklonilo izgradnjom kanalizacije.
Uzgoj i držanje golubova bili su vrlo omiljeni među rudarima tako da se golub listonoša nazivao „trkači konj rudara“. Brojni natjecateljski letovi bili su rudarima omiljeni događaji. Očuvanje seoskog načina življenja u njihovoj novoj industrijskoj domovini, odnosno, nastanjivanje u vlastitoj kući s vrtom, koje je omogućavalo povezivanje s bivšim zavičajem, i potreba držanja male stoke u vlastitoj staji, kao na pr. golubova, ali i koza, „krava muzara“ rudara, karakteriziralo je tipičnog rudara tog vremena.
Upravo je 1896. godine u Bochumu otvorena trgovina Brieftauben-Sporthaus August Nolzen oHG sa potrepštinama za golubarstvo.Mora se polaziti od toga da je prije toga postojao golubarski sport u oblasti Ruhr jer su i u drugim gradovima otvarani rudnici. Točnijeistraživanje o tome bilo bi hvale vrijedno u cilju daljnjeg dokumentiranja u kojem bi se koristili novi izvori podataka. Pozivamo čitatelje ovih redaka da se u cilju odgovora na ova pitanja s dokumentima iz vlastitih izvora obrate na Internet-Taubenschlag ili autoru.
Sportske i patriotske  osnove vode u tzv. rajnsko-vestfalijskoj oblasti u 1881. godini do osnivanja prve listonošarske letačke udruge u Bochumu za klubove koji su tamo osnovani. Kroz letačku udrugu se od tada organizirao transport golubova do mjesta puštanja, naročito za duge pruge, na pr. iz Königsberg/Ostpreußen-a.
Dana 13. veljače 1881. godine četiri kluba u Bochumu osnovali su „Letačku udrugu rajnsko-vestfalijske industrujske oblasti“ sa sjedištem u Bochumu. Od 1905. godine sjedište je bilo u Hattingenu. Dana 15. veljače 1895. godine 36 klubova, 1897. godine 48 klubova, a u zapisniku glavne skupštine, 22. siječnja 1899. godine, stoji da ima 72 kluba od kojih su neki i iz daljih dijelova oblasti Ruhr, a svi pripadaju ovoj letačkoj udruzi. Godine 1894. podijelila se ova letačka udruga na pojedine ogranke sa vjerojatno još i drugim klubovima. U to vrijeme počinje osnivanje i drugih letačkih udruga. Navodimo 7 najstarijih koje su osnovane prije 1900. godine na Rajni, oblasti Ruhr i pokrajini Bergischen Land:
- RV des Rheinisch-Westfälischen-Industriegebiet, osnovana 1881.
- Solingen, 1882.
- Barmen (Wuppertal),  1890.
- Düsseldorf,  1891.
- Köln,  1894.
- Gelsenkirchen,  1894.
- Essen,  1898.
Pred osnivanje letačke udruge Gelsenkirchen 1894. godine bila su na području grada Gelsenkirchena 3 listonošarska kluba.
Zajednička organizacija svih njemačkih uzgajivača golubova listonoša, Savez njemačkih klubova ljubitelja golubova listonoša, osnovana je tek 1884. godine. Godine 1885. upravo osnovani Savez imao je 68 klubova članova u Njemačkoj (Pruska).
Prvi klub u Recklinghausenu osnovan je 1890. godine. Prvo ime kluba je bilo „Kriegspost“ (Vojna pošta) i bio je kao podružnica kluba za uzgoj peradi „Vest“. Članovi kluba su u početku bili orijentirani na letačku udrugu u Gelsenkirchenu, osnovanu 1894. godine, jer u Recklinghausenu i okolici još nije bilo letačke udruge.
Prva zadaća klubova i njihovih članova bila je poticanje listonošarskog sporta s idealom zajedništva i sloge prema statutima.
Upravo u prvom desetljeću novoga stoljeća oblast Ruhr je središte njemačkog golubarstva s najvećom koncentracijom klubova. U 1908. godini oblast Ruhr je postojbina najvećem broju listonošarskih klubova u Njemačkoj (Pruska).
Prvi sportski golubari u Recklinghausenu
U oblasti Ruhr 1890. godine nastale su najveće rudarske jame s više tisuća radnika. Oni su od tada odredili sliku oblasti Ruhr za više desetaka godina unaprijed. Doseljavanje radne snage u ovo područje povećavalo se i dalje. Nastavljalo se doseljavanje iz istočnih pruskih provincija u oblast Ruhr. Iz tih seoskih regija dolazili su sve više oni koji su u oblasti Ruhr, pa i u Recklinghausu, tražili posao. Samo u rudnicima Recklinghausena povećao se broj zaposlenih do 1895. godine na 5.169, a broj stanovnika na 20.644. Sredinom tog vremena došlo je i do prvih golubarskih sportskih nastojanja u Recklinghausenu. Prvi listonošarski klub osnovan je 1890. godine, „BZV Vest Recklinghausen 0467“,i on je najstariji listonošarski klub u bivšem 2. okrugu kojem je 1994. godine pripadalo još 12 letačkih udruga.
Oko 1900. godine Ministarstvo rata je od klubova tražilo zatvoreno prstenje za golubove i gumeno prstenje. U 1901. godini vodstvo Saveza je pismeno priopćilo vojne letačke zadaće golubova u klubovima. 1896. godine Savez je imao 24 člana (kluba) sa 447 golubova. 1897. i 1898. osvojena je po jedna državna brončana medalja.
U jednom kazalu listonošarskih klubova od 19.12.1910. godine, koje je vođeno u upravnom području Marl, uveden je i jedan klub s 12 članova i 190 golubova listonoša. Prema tadašnjem statutu svrha kluba je bila unapređivanje uzgoja golubova listonoša, a u slučaju ugroženosti domovine od vanjskog neprijatelja stavljanje istreniranih golubova na raspolaganje Ministarstvu rata.
Za rasprave o interesima kluba, izmjenu iskustava o uzgoju, njezi i postojećim bolestima kao i o općenitom tretmanu golubova organizirali su se društveni sastanci članova na kojima su oni mogli držati i predavanja. Nadalje, na tim skupovima prezentirali su se i časopisi koje je nabavio klub. U proljeće, ljeto i jesen društveni skupovi članova organizirali su se svakih 14 dana, a generalni sastanci svake zadnje nedjelje u mjesecu.
Ako je član zakasnio na sastanak bez opravdanog razloga plaćao je 10 pfeniga u blagajnu kluba. Ako je sa sastanka izostao bez isprike plaćao je 25 pfeniga. Klub je zasjedao u lokalu Heinricha Dreesa, a lokal se mogao promijeniti samo ako se s tim slagalo 2/3 članova.
Svaki onaj koji je poželio postati član svoje je traženje morao priopćiti upravnom odboru usmeno ili pismeno. Ime novoga člana bilo je obznanjeno na sljedećem sastanku, a prijem je organiziran na sljedećem skupu. U većini glasovanja odlučivalo se većinom glasova nazočnih, a u slučaju jednakog broja glasova „za“ i „protiv“ odlučivala je kocka. Svaki novi član plaćao je upisninu od 2 marke. Osim toga svaki član je plaćao mjesečni doprinos od 50 pfeniga. Svaki novi član plaćao je polugodišnji doprinos ili od siječnja ili od srpnja. Doprinosi, koji su se mogli plaćati i unaprijed mjesečno, plaćali su se kvartalno.
Redovnim skupštinama mogli su prisustvovati i pojedinci koji nisu bili članovi ako su došli s nekim od članova. Nakon 2 prisustvovanja na skupštini osoba se morala ili javiti za prijem u članstvo ili više nije imala pravo prisustvovati skupštinama. Na izvanrednim skupštinama mogli su biti nazočni samo članovi koji su bili pozvani cirkularnim pismom. Zbog poticanja aktivnosti klubovi su povremeno organizirali natjecanja. U tu svrhu imenovala se komisija koja je utvrđivala pravac i mjesta puštanja golubova. Nagrade su bili određeni novčani iznosi, kupljeni predmeti plaćeni novcem iz blagajne ili dobrovoljni darovi. Da bi se mogla utvrditi ispravnost golubova koji su se vratili s leta moralo se predočiti goluba s pečatom koji je svaki puta prije leta dobio od natjecateljske komisije, i to svaki puta drugačiji. Ako je pečat nedostajao golub nije mogao biti nagrađen. Prilikom otiskivanja pečata na goluba mogli su biti nazočni samo članovi natjecateljske komisije da bi se vrsta pečata držala u tajnosti. Ako se članu golub izgubio on ga je morao prijaviti predsjedniku sa što točnijim opisom njegova izgleda. Onaj kome je tuđi golub doletio imao je obvezu prijaviti ga predsjedniku u roku tri dana kako bi se golub mogao, ako je moguće, predati vlasniku. Ako član nije izvršio predaju goluba poznatom vlasniku izgubio bi pravo na članstvo svojom krivicom.
Kako ne bi izgubili svoje golubove članovi su morali svoje golubove obilježiti vidljivim pečatom. Na natjecanju starih golubova mogao je sudjelovati svaki golub koji je bio zdrav. Bolesne golubove natjecateljska komisija je odstranjivala. Na jesenskom natjecanju mogli su sudjelovati oni golubovi koji su izleženi poslije 1. siječnja tekuće godine i koji su označeni klupskim prstenom. Stariji golubovi su se mogli slati na let ali su mogli konkurirati za nagradu samo međusobno.
Na svakoj polugodišnjoj generalnoj skupštini u siječnju i srpnju blagajnik je polagao obračun, a predsjednik je izvještavao o protekloj godini i organizirani su novi izbori. O raspravama na sastancima vodili su se zapisnici.
Član nekog kluba nije smio sa svojim golubovima sudjelovati u natjecanju drugog kluba, a na letove je smio slati samo svoje golubove
Upravni odbor se sastojao od predsjednika, blagajnika, tajnika i zamjenika. Dužnost predsjednika je voditi skupove i rješavati sukobe u klubu. Posao blagajnika je da ubire novac i isplaćuje nagrade. Zapisničar obavlja poslove prema odlukama kluba, zapisuje rasprave i izrađuje sve klupske akte.
Priznavanje statuta potvrđivalo se potpisivanjem od strane svih članova kluba. Prema tim statutima je organiziran golubarski sport u Marlu od svog početka u prosincu 1907. godine.

U promjenjivoj povijesti, često prekidan u razvoju, naročito od dva svjetska rata, golubarski sport u Recklinghausenu doživio je svoj procvat na početku 1950-ih godina. Lijep završetak natjecateljske sezone doživjeli su uzgajivači 1953. godine. Zapravo, 25. lipnja te godine dogovorile su letačke udruge iz 2. oblasti Saveza Nacionalni let sa preko 740 kilometara iz Beča, a s ciljem poticanja uzgoja golubova listonoša. Na natjecanje je poslano 3.000 golubova. Natjecalo se za zlatnu značku Saveza. Letačke udruge iz okruga Recklinghausen pakovali su svoje golubove u lokalu Silken. U četvrtak navečer natovarene su velike košare u 5 vagona vlaka koji je krenuo u pravcu Beča. Usput su u druge vagone tovareni golubovi susjednih okruga. Vagoni su bili na putu 48 sati prije nego što su stigli u petak navečer na mjesto puštanja. U subotu ujutro, ako to vrijeme bude povoljno, bit će pušteni u zoru tako da većina golubova može još u subotu stići kući.

Preveo s njemačkog jezika: Darko Almaši,  PAKRAC

2006. godine